SPASIMO HRVATSKI FILM
Napisao i izabrao Rajko Grlić
Sjećate li se Fellinijeve "Rome"? U tom filmu postoji sekvenca u kojoj kamere, praćene reflektorima, ulaze u podzemne dvorane oslikane freskama. U dodiru sa svjetlom freske počinju blijedjeti i zauvijek nestaju pred našim očima.
Ulazak u povijest hrvatskog filma sve više podsjeća na tu sekvencu. Naša filmska prošlost, naime, doslovno nestaje pred našim očima, a vrlo se malo, u zadnje vrijeme gotovo ništa, ne poduzima da se taj filmocid zaustavi. Evo kako to zvuči u brojevima: od oko 400 igranih filmova snimljenih u Hrvatskoj obnovljene su filmske kopije za njih stotinjak, i to na materijalima čiji je rok trajanja relativno kratak. Digitalno je restaurirano, što za sada znači spašeno od propadanja, samo njih 24. Ove strašne brojke govore isključivo o igranom filmu. Kod dokumentarnog i crtanog filma omjer snimljenog i sačuvanog puno je porazniji. Da stvar bude još gora, u posljednje dvije godine nije digitalno restauriran niti jedan film, a Hrvatski državni arhiv (čiji je Hrvatski filmski arhiv / Hrvatska kinoteka, jedan od odjela kojem je to primarna zadaća i osnovni razlog postojanja), za 2015. godinu nije od HAVC-a ni zatražio sredstva za zaštitu i restauraciju kao ni za digitalizaciju baštine.
Izgleda da ovdje nitko više ne vodi brigu o onome što su generacije stvarale. Ne brine o jednom od glavnih, ako ne i najjačem izvoru podataka o tome kako se živjelo, o čemu se sanjalo, kroz što se sve prolazilo. Svaki film, i onaj najbolji kao i onaj nagori, kako igrani tako i dokumentarni, jedinstveni je dokument svog vremena. Bez njih je nezamisliva bilo koja ozbiljna arheologija svakodnevnog života na ovim prostorima. Nestankom tih filmova ne nestaju samo umjetnička djela, s njima nestaje stvarnost zabilježena kamerom. A kada nestaje stvarna prošlost, onda na scenu stupa njeno redizajniranje, nadopisivanje i brisanje, manipulacija u kojoj sve više živimo. Zato u svemu tome i ne vidim samo sramotu hrvatske kulturne politike, već puno bolniju sliku koja se uklapa u sve jači pokušaj opće uniformiranosti mišljenja, u tu jednodimenzionalnost kojom se tretira prošlost, želi kontrolirati sadašnjost i nametnuti budućnost.
No, da se vratim tamo odakle sam počeo i zbog čega sve ovo i pišem. Zamoljen da i ove godine složim program Kinoteke Pulskog filmskog festivala, odlučio sam se za pet od 24 digitalno restaurirana igrana filma. Pet koji su imali neizmjernu sreću da im je netko omogućio da prežive. Izabrao sam ih da bi Pulski filmski festival, kao festival nacionalnog filma, pomoću njih poslao poziv za pomoć, jedan veliki SOS, upućen hrvatskoj javnosti, da ne kažem kulturi. Zato ovaj program prije svega viče: "Ljudi, nestaju nam filmovi. Nestaje nam trag o nama samima. Spasimo filmove da bi oni iza nas znali kakvi smo bili i što mo činili".
